08.02.2010., ponedjeljak
Ono sve što znaš o meni...Priča se po gradu da je čovjek kojeg znam petnaest godina ubio vlastitog brata. Ne tu, u ovom gradu, nego u u rodnom gradu. Grad bruji, sad – što je istina, što nije, pojma nemam. Čovjeka nema, može čučati tamo negdje u nekom zatvoru a može i krstariti Mediteranom. Ne mogu tvrditi da je bio prznica, ne mogu staviti ruku u vatru da je bio mio, drag i smiren i da ne bi mrava zgazio. Kažem, petnaest godina ga kao znam. U stvari, viđam. I nije da nismo razgovarali i popili kojiput kavu zajedno. Al ne mogu uopće reći da ga znam. Znamo li se uopće? Mogu staviti ruku u vatru za vlastitu djecu, muža, i još par bliskih i dragih. Za druge zaista ne znam. Ev, čovjek kojeg znam od djetinjstva, za kojeg ne bih nikad rekla da može učiniti išta nezakonito, optužen za makinacije s ispitima. Jedan lik koji mi je nekad bio najbolji prijatelj, ma skoro blizak kao brat – em varao ženu, em napustio i nju i dijete, em se bavio raznim makinacijama i bio optužen za ista. Ne prepoznajem ga više. Već godinama. Srest ćemo se vjerojatno na godišnjici mature, pozdraviti se. Ali ja s njim zaista više ne znam što pričati. Nije mene varao, nije mene napustio, ali me razočarao kao čovjek, zgadio mi se. A bila bih ruku u vatru za njega stavila. Nekad. Nekadašnja frendica varala muža naočigled cijelog grada. Rastala se. Lako za bivšeg muža, al tu je troje djece. A meni izgledala draga i smjerna i pobožna. Nda... Od generacije s kojom smo muž i ja dijelili školske klupe, ostalo je još zabrinjavajuće malo oženjenih i udanih. Velika većina se rastala, većinom zbog nevjere, neki i po nekoliko puta. Cimerica s kojom sam dijelila garsonijeru za vrijeme studiranja bila sasvim normalna, vesela, društvena, prpošna djevojka otvorenih misli i slobodna ponašanja. Evo je sad angažirane u Grozdu, dijeli (po mom mišljenju prekonzervativne i neprimjerene) savjete roditeljima i djeci o spolnom odgoju i nastoji utjecati na obrazovanje svoje, moje, naše djece. I fakat se ne poznamo. «Ono sve što znaš o meni, to je samo prazna priča...» |
05.02.2010., petak
Tajo Četiri godine... nije među nama četiri godine. Čuvam s ljubavlju uspomenu na njega, na naše zajedničke trenutke. I onih posljednjih godina, nakon što sam odselila, samim svojim postojanjem, udaljen tristotinjak kilometara, pružao mi je oslonac. Blag, smiren, duhovit... U mislima razgovaram s njim. Znam da me čuva. Ali ga ne mogu dodirnuti, ne mogu mu sjesti u krilo, ne može me potapšati po koljenu, obuhvatiti mi rukama lice. Nedostaje mi. Neizmjerno. I taj osjećaj nije nimalo oslabio ovih godina. Tajo, počivaj u miru... |
28.01.2010., četvrtak
Mjesec dana
Uskoro će mjesec dana kako ne radim. Mogu reći da sam se uspjela naspavati, da nemam noćnih mora, da se noćom ne budim (i prevrćem brojke i obveze). Po kući sam uspjela dovesti u red veliku većinu zaostalih poslova. Djeca dobivaju kompletne obroke i tijekom tjedna, što će reći da je mamina juhica na stolu skoro pa svaki dan.
Pitam okolo za posao, surfam naokolo po portalima s ponudom i potražnjom poslova, javila sam se na jedan natječaj. Sve su opcije otvorene, vjerujem u sebe i budućnost. Kad se već rješavamo tako nekih utega u poslovnom životu, odlučismo promijeniti nešto i u svom životnom prostoru. Potočnice su već velike, željele bi svaka svoju sobu. Do pred neki mjesec spavale su u istoj sobi. Onda je Gimnazijalka tražila politički azil i krevet smo joj prebacili u dio dnevne sobe. Ali to nije rješenje, jel. Ter smo dječji tajo i ja isplanirali da ćemo dio dnevne sobe pregraditi i tamo preseliti naš krevet i ormar. A u našu staru spavaću sobu će se useliti Mlađa, zajedno sa svojim zvjerinjakom školskih knjiga i zabavnih sitnica i krupnica. Obje će curke imati na raspolaganju istu kvadraturu, sličan raspored greda i prozora. Pa nek uživaju, svaka u svom carstvu, nek si biraju boju zidova, izgled polica, neka lijepe postere il šaraju. Preseljenje spavaće sobe baš mi paše, i zbog buke i zbog grijanja. Umjesto na samu ulicu, imat ćemo prozor na mirniji dio okolice. Nedavno se susjed iz zgrade koja je naslonjena na našu, na istom katu na kojem smo i mi, počeo grijati pomoću kamina. A dimnjak prolazi kroz zid u našoj sadašnjoj spavaonici. I umjesto hladne sobe zimi (nemamo nikakvog grijaćeg tijela), što smo navikli i paše nam – zadnja dva mjeseca mjerimo po dvadesetak stupnjeva i danju i noću. Lijepo od susjeda što nam posredno grije sobu. Kad postavimo mramoterm ploču u tu prostoriju, nećemo morati puno dogrijavati Mlađoj. Uspjeli smo naći i majstora za postavljanje pregrade od gips-ploče. Razlike u ponudama su iha-ha, jedan nas je tražio triput više od ovoga kojeg smo izabrali. Ha, svatko sebe drugačije cijeni... Klizna vrata za novu prostoriju su već nabavljena, zahvaljujući akciji Bauhausa. Kupili smo staklena vrata upola jeftinije nego smo planirali. A svaka ušteda je dobro došla, naravno. I tako, sad slijedi par dana majstoriranja po kući, pa krečenja, pa premiještanja namještaja, pa tijekom slijedećih mjeseci dotjerivanje detalja. Nimalo dosadno. |
