(piše vam 2mama, po naputku i uz dopuštenje vlasnice ovog bloga , a informacije koje slijede mješavina su onoga što sam saznala od Nje i onoga što mi je sms-om kao poruku vama poslala da objavim)

-iako je još jučer obavila sve što se obaviti dalo – istramakaše ju, krevet tek u 17 sati «zadužila»
-iako joj je obećano da će danske biti na redu, i na stolu, i da će se obaviti ono što se obaviti treba
naravno da se nešto «izjalovilo» - šipak, ko onaj sa fotke iz prethodnog posta, e, takav je u viziti jutroske dobila
«Ljuta sam ko leptir, al mi to ništa ne pomaže. Valja čekati do sutra, pa ću znati više ( i imati manje)»
-netko je bio hitniji ili bitniji ( ne znam, pa neću previše o tome..al ljuti me, jako.. a tek Nju..)
tako da je operacija, tj. taj predviđeni i planirani zahvat odgođen za sutra

Samim tim naša Pjesmica ima danas vremena prelistati sve moguće tiskovine, naspavati se, gledati kroz prozor, a ako se je sjetila ponijeti olovku i papira ( a poznavajući ju, ne sumnjam u to) može i jedno desetak postova pripremiti. I još dvije tri haiku stvari ( to ono, poslije obroka, u «nirvana» fazi) ili kakav junački ep, ak joj sustanarke iz sobe potaknu maštu.
Sve vas pozdravlja, i «mah-mah» poručuje
a ja napominjem da je opremljena mobitelom preko kojeg može priviriti na blog. Zato – ne štedite prstiće, ostavljajte poruke, i kad je u bolnički krevet spremljena, Pjesma je s vama/nama. Ma tko je ikad Pjesmu sustaviti mogao!