Jučer je bilo tako lijepo vrijeme, hladno, sunčano, bura raščistila zrak i obzor. Već sam se poveselila kako ću moći rublje staviti van sušiti, i proluftati posteljinu ovaj vikend. Izgleda ništa od toga. Namrgodilo se nebo.

Jedva čekam da se prestanu skraćivati dani. Budim se po mraku, u drugu smjenu odlazim skoro po mraku... Ako oblaci pokriju nebeski svod, onda ni onih par sati između obećanih pol 8 za izlazak Sunca i pol 5 popodne za zalazak ne uspijevaju unijeti toplinu i radost. Al od 21. prosinca lijepo dani postaju sve dulji. Za početak par minuta, al par minuta po par minuta... Pa onda slijedi Božić i zimske radosti. Pa mal odahnu djeca, a i mi s njima. I čim završe praznici, čekaš Uskrs. I opet imaš neki svijetli cilj...

Lijepo se provedite za vikend, odmorite, ozdravite!

Bio mi jučer vodoinstalater. Mi ručali, muž otišao dalje poslom, curke pišu zadaću, ja se opružila na kauču i odmaram, kadli – zazvoni na vratima. Dižem se bez razmišljanja, otvaram vrata, ugledam mladog tipa, on razrogačio oči . Predstavi se, uvedem ga u kuću i onda mi se upali lampica . Otvorila sam mu ćelava! A baš sam si bila ovijeh dana razmišljala kako moram u blizini ulaznih vrata staviti kapicu kako bih si pokrila glavu ako mi naiđe poštar il netko nepoznat... Ništa, mladi majstor unišao u kupionu, ja si stavila maramicu na glavicu. Al je bilo kasno. Tko zna što si je dečko mislio. Možda da sam baba-mafijašica... Kak bilo da bilo, majstor popravio. Bar tako tvrdi.

Nedavno sam počela vježbati s utezima. Ništa teško, po kilu u ruci držim. Da mi izrastu bicepsi. A ako budem uporna, možda mi i vrat ojača. Pa se nastavim brijat po glavi i nakon sve kemoterapije. I nabacim par kila zlata oko vrata. I prijavim se u neku zaštitarsku firmu. Il počnem profesionalno utjerivat dugove, il plijenit robu.

Opet ponedjeljak, opet novi tjedan. Vrijeme nam je bljak, kiša će nas sigurno oprati. Bar ne puše nikakav vjetar.

Vikend je prošao u aktivnostima, kao i obično u našoj obitelji. U petak navečer, nakon samovanja u radnji, požurih kući svojoj, obavih kuhinjsku dužnost pa zasjedosmo na kratko pred TV ekranom . BB više ne donosi uzbuđenje. Ajd, sugrađanin-kuler je izletio vanka, gledatelji mogu birati koga će izbaciti između čak petoro stanara. I to je to.

Subota je protekla u iščekivanju majstora. Koji se, naravno, na kraju nije ni pojavio. Nije ništa što se ne bi dalo srediti, curi negdje u tuš-kadi, vlaži mi zid u kuhinji. Ili je problem u pipi il će trebat kopat, al u kuhinji – kako bi se sačuvale "pločice sa zida u kupioni" (kako nas je naučila Tonkica Palonkica frrrr, jel). Kako gospodina vodoinstalatera nije bilo iako je bio kontaktiran više puta tijekom jutra, popodne smo iz prosvjeda otišli do prijatelja. Vidjet novu makinu. Kupili u Pevecu neki "bijesni" kompjuter, ferrarijevski crvene boje, nepotopive tipkovnice, drvenih zvučnika i ostalih bijesnih glista. Kad smo se nadivili njihovom novom kućnom ljubimcu, zasjeli i napričali se. I maštali kak će nam lijepo biti na Rogli, samo ako padne dovoljno snijega. Od sad počinje monitoring prilika na skijalištu putem nadgledanja web kamera, praćenja dugoročnih i kratkoročnih prognoza vremena za to područje i slično. Sva je oprema na broju, zimske gume već stavljene, lanci u gepeku i u niskom smo startu.

Ples sa zvijezdama je donio razonodu i uživanje. Gospoja Iva je pokazala nesportsko ponašanje, cinički komentirajući kako se nada da je ocjenjivački sud zadovoljan sad kad je ispala jerbo su joj rekli kako je ionako spašava samo biračko tijelo. E pa raja više nije htjela trošit nofce na njenu malenkost i ova je demonstrativno napustila plesački podij, jedva pristajući zastati putem i primiti utjehu od konkurenata... Još ćemo bar jednom uživati u plesačkim egzhibicijama otkačenog Gobca, i eleganciji i sve boljoj koordinaciji ostalih neplesača. Vjerujem da će biti napeto i zabavno i lijepo za oči i uši sve do samog kraja. I baš mi se sviđa ovaj spektakl.

U nedjelju smo dragi i ja ostavili uspavane ljepotice u svojim krevetima i prošetali do biračkog mjesta – hrvatske osnovne škole. Malo se i načekali u školskom hodniku dok nismo ušli u razred gdje se obavljalo glasovanje za naš kvart. Al smo vidjeli hrpu poznatih, razmijenili pozdrave i osmijehe... Tko je izašao, taj je utjecao na rezultate, tko nije – sam si je kriv. Tko je pak izašao al je ubacio neispravan listić, potrošio je svog i tuđeg vremena i samo u svojim očima ispao Džek. Malo smo sinoć prevrtili na različitim programima emisije o izborima i rezultatima, bilo je svega i svačega. Raznorazne križaljke, koalicije, prodavanja i ucjenjivanja još su pred nama. Politika nije moja omiljena okupacija. Nije da ne utječe na moj život, ali je prepuštam onima koji su plaćeni za to ili je žele voditi.

Jučer mi je muž obrijao glavu. Bilo je i vrijeme, fakat sam se linjala (ma nisam bila ljuta, ovo je jedino što sam našla s kosom, hihihi). Malo sam čudna i sebi i ukućanima, ali smo zaključili da imam prilično pravilan oblik glavice. To sigurno možda utječe na red i skladnost mojih misli, . Ostalo je sve u redu. Vratio mi se opet okus, redovito vježbam, vraćam se u formu. Uskoro ću početi i klizati . Vidjeli smo da je u Kopru otvoreno besplatno klizalište ispred Mercatora. To nas veseli, a i odluka umaških vlasti da u siječnju ponovo dovedu klizalište u naš grad. Iha!

Jutros su moje curke, zajedno sa stotinama drugih umaških osnovnoškolaca, krenule u školicu bez torbi. Pješke. Jer nisu smjele doći autom. Zbog današnjeg zbivanja u školi, u nastojanju da se djeca fizički aktiviraju i zdravo žive. Jer, danas je u Umagu održan Čokolino višebojac - sportsko natjecanje osnovnoškolaca Hrvatske u organizaciji Sportskih novosti i Podravke.

Ovaj zajednički projekt s ciljem da se mladi potaknu na aktivno bavljenje sportom i druženje odvija se drugu školsku godinu za redom. Tijekom ove godine u osnovnim se školama u 24 grada u svim hrvatskim županijama natječe više od 14.000 djece. Natječu se učenici od trećih do osmih razreda u disciplinama: skok u dalj i sprint na 30 metara, nogomet - izvođenje kaznenog udaraca , rukomet - izvođenje kaznenog udaraca i košarka - izvođenje slobodnih bacanja . Danas su u Umagu gostovali Zvonimir Boban, idejni začetnik Čokolino višebojca i predsjednik Uprave Sportskih novosti, i tenisač Marin Čilić.

Djeca koja nisu sudjelovala u natjecanju bodrila su svoje prijatelje. Klinci su dobili crvene i bijele bojice za lice ter su se šminkali ko pravi pravcati navijači . Starija Potočnica se obrisala prije nego li je krenula doma, no mlađa je prošla cijelim gradom s ratničkim bojama na licu, ponosito uzdignute glave i nije se obazirala na osmijehe sugrađana. Al se, špiculja jedna, nije dala takva ofarbana pred foto-objektiv...

Danas u novinama osvanulo podsjećanje na Tošu, prošlo je četrdeset dana od njegove pogibije. Imam nekoliko sličica dragog mladića i nekih njegovih kolega od prije par godina, tu u Umagu. Tražila sam mail-adrese Tonyja Cetinskog i Nine Badrić, neko vrijeme su im oboma službene stranice bile u rekonstrukciji. Pa nađoh neku Nininu adresu s koje se javila na fan-blog. Tonyjeva se stranica u međuvremenu izrekonstruirala pa sam tamo našla adresu. I pisala im. Ako žele, poklonit ću im tih par sličica s Tošom. Pokloniti, ne prodavati. Ne želim novce, želim učiniti dobro djelo. Sad čekam...

S nostalgijom se sjećam...

Zima. Srećom, više ne puše pa je jutrošnjih 5°C pristojno u ovim vremenima. Komunalci obrezuju ogoljelo drveće, raja vani hoda u kaputima, kapicama, šalovima i rukavičicama. Osjeti se miris snijega u zraku. Al samo miris. Jerbo kod nas zna pasti, al obično u siječnju ili veljači. Najdulje ga je ostalo pet dana, u tragovima. Znači, imamo vremena još par mjeseci što se snijega u Umagu tiče. A kad se zaželimo idile, dovoljno otić iza Rijeke.

Sinoć mi je kumica otišla za Zagreb, busom, preko Rijeke. I imala sreću jer je cesta bila prohodna, nije bilo nikakvih zastoja. Mogla je samo uživati u zimskoj bajci. Sad baš ne vjerujem da danas jednako uživa u bijelom Zagrebu, eventualnim zastojima, bljuzgi...

Kako je u nas tijekom cijelog vikenda bura žestoko derala, vikend je protekao u toploj, kućnoj atmosferi. U mirisima kulena, sarme, vina, jabuka, mandarina. U papirologiji, pregledavanju dokumentacije poduzeća. Tražili su me iz HZMO da im dostavim neke obrasce, i to unatraške deset i više godina. Na sreću da imam sve ažurirano, i da mi se kumica kuži u sve te stvari pa mi je izvadila tražene podatke. Usput sam bar pokupila prašinu i presložila jedan sanduk. I našla opet knjige za astrologiju. Moram to fakat probati utopiti ili pokloniti, šteta baciti. Imam i nešto knjiga iz matematike, zbirki i priručnika. Tko zna, možda ove godine uspijem dati instrukcije. Kad sam preklani stavila oglase za instrukcije iz matematike pred srednju školu u Bujama, nije mi se nitko "uživo" na mobitel javio, samo sam dobila par uvredljivih porukica. Pih.

Vikend je proletio i djeci. Malo TV, malo učenje i to je to. Slijede testovi, kontrolne, ispitivanja. Brzo će kraj polugodišta, treba pokupiti ocjene, napravit koji plakat za cementirati peticu... Vjerujem da će sve proći bez nekih prevelikih stresova.

Hvala na čestitkama, mili moji! Što se mene tiče, družit ćemo se još dugo, dugo. Dvije godine su proletjele, donijele prekrasnih prijateljstava i poznanstava, podijelih s vama i radosti i sreće i nešto težih trenutaka. Uskoro ću ja opet zafeštati s vama. Bliži mi se 500. post. Mislim da je i to zavrijedilo proslaviti.

Vratila sam se sinoć iz prijestolnice. Prek Slovenije. Cesta suha, čista, sasvim ugodna vožnja. I onda jutros čujem kako je nakrkao snijeg. Sisak zabijelio skroz, snijeg pao u Zagrebu, Gorski kotar opet u snježini.

Dobro sam, što i vama od sveg srca želim. Druga kemoterapija je za mnom, dobro podnešena. Čeka me još samo četiri.

Zamišljena blogerska kava u četvrtak, nažalost, nije ostvarena. Bit će prilike, ako ne slijedeći put, a ono za mjesec i pol. Zato sam imala društvo jučer ujutro. Upoznala sam konačno Jane Bond i s njom provela dva sata. Od sve priče i smijeha i upadica, na kraju nismo popile kavu! Sorry, draga blogerice, ali ja sam bila potpuno okupirana razgovorom da sam potpuno smetnula s uma kliničke automate za kavu, čokoladu i ostale napitke...

Ujutro sam se prijavila u Kliniku, ovaj put u Dnevnu bolnicu. Tamo mi je papire uzela jedna starija, naizgled stroga sestra. Uvalila mi uputnice za vađenje krvi i EKG. Obavih to za petnaestak minuta, nalazi gotovi odmah. Odnijela nalaze i dobila uobičajenu uputu da čekam. U uskom hodniku, u kojem je smještena i čekaonica za rentgen, mamografiju, punkciju i još koješta, dobar dio vremena smo Jane i ja pričale na stojećki, ugibajući se prolaznicima, doktorima, sestrama, pokretnim krevetima. Dočekale i da se razrijedi hodnik, uspjele čak i sjesti. Na trenutak je naišla i moja seka, došla se pozdraviti prije odlaska na posao. I, nakon nekog vremena konačno me prozvaše. Al kod doktora. On me pregledao, prepipao, pitao koliko sam visoka i teška. Onda je sve podatke s mog otpusnog pisma i nalaza pretipkao s DVA PRSTA i pohranio u kompjuter. Jane je bila sa mnom u ordinaciji, ter smo se nas dvije zgledale kako doktor pika moju povijest bolesti, a to je traaajalo....

Pitala sam doktora što smijem piti od lijekova ukoliko me ćopi viroza ili gripa. Kaže, sve što i inače podnosim – Coldrex, Maxflu. Ali mi je i preporučio cijepljenje protiv gripe. Ajd dobro. Nove tablete protiv mučnine i čepiće protiv povraćanja ovaj put će mi prepisati moja doktorica ter ću nju odmah u ponedjeljak pitati za cijepljenje. Pa nek se zaštitim na taj način, možda i pogode tip gripe koji će vladati Hrvatskom...

Iz liječnikove ordinacije upućena sam u sestrinsku sobu. I tamo izgubih pratnju. Naime, u dnevnoj su bolnici predviđene samo stolice za infuziju i borave isključivo primatelji terapija. Ter sam se na brzinu morala izljubiti i oprostiti od Jane. Ajd, imale smo ipak vremena za priču i na tome joj hvala i ovim putem!

Prostorija dnevne bolnice je prostrana, svijetla, prepuna zelenila. Predviđeno je osam masivnih fotelja za infuziju. Fotelje imaju visoke naslone, držače nogu, sasvim su ugodne i mekane. Jedan dio fotelja gleda prema prozorima, imadoh sreću pa sam sjedila baš u tom dijelu (a vani je još sjalo sunce i presijavalo se žuto lišće na drveću). Jer, drugi dio bleji u zidove i preostale fotelje. U prostoriji je smješten televizor, pa se može pratiti program po izboru. Dvije sestre, ona naizgled oštrokondža (a nije) i još jedna vrlo simpatična i blaga ženica. Ova druga neprekidno cirkulira po prostoriji i provjerava naše bočice i cjevčice. Za drugi put ću si ponijeti neku knjigu. Jer, naravno, kad nemaš priliku pričati s pratnjom, ipak razmijeniš koju riječ s okolnim pacijentima. I opet čuješ neke sudbine, i opet netko kuka i jadikuje, netko žmiri i šuti, netko priča o politici. Bar sam čula par korisnih informacija o vlasuljama, ako ništa drugo.

Muž je stigao iz Umaga koju minutu prije završetka moje kemoterapije. Pozdravih se sa svima prisutnima, zakazah sastanak za 7. prosinca i uletjeh u zagrljaj najdražeg. Krenusmo pješke Ilicom do Vinogradske bolnice, teškom mukom pronađosmo frizerski salon čiji sam reklamni letak dobila u bolnici. Kad tamo – više nemaju vlasulje nego nas uputiše u Petrinjsku, u neku prodavaonicu ortopedskih pomagala. E, tamo nam se baš i nije dalo ter se vratismo pjehaka do sestrine kuće. Ručali smo, pozdravili se s nećakinjom, pokupili stvari i zapalili za Kaptol. Drugi frizeraj, s većim izborom vlasulja, nalazi se u Novoj Vesi. Je, mi mislili u Kaptol Centru. A nije. Tako smo se provozali liftom po Kaptol Centru, vidjeli Ivicu Kovačevića i Indiru iz Colonije, platili 8 kuna za pet minuta parkiranja i izašla van. Adresa Nova Ves 49 je tri bloka dalje od KC. Otići ćemo tamo za tri tjedna. Imali smo taman vremena za izaći iz centra i spustiti se do radnog mjesta moje kume. S njom popismo kavu nakon posla, sjedosmo u tutača i zapalismo put Umaga.

Sinoć su se naravno pekle tradicionalne palačinke. Big Brother tek ovlaš popraćen pogledima. Uspjeli smo popričati s curkama, čuti kako je protekao njihov dan, i uvalismo se u krevete. Vani je puhala orkanska bura, ali nas nije omela u zlatnim snovima...

Danas mi je drugi blog-rođendan.



Go to ImageShack® to Create your own Slideshow

Jučer sam bila kod doktorice, išla po uputnicu za drugu kemoterapiju. Pitam je za putne troškove. Prvi put kad sam bila kod nje, uoči odlaska na pregled kod kirurga, rekla mi je da nemam pravo na putne troškove jer idem predaleko – imam pravo za Pulu ili Rijeku. Al, kao, ako dijagnoza bude zloćudni tumor, e onda imam pravo i za Zagreb dobit. Ok, rekoh, nek idu vrit. Radije ja nemam rak nego da zbog raka dobijem lovu.

Eh, sad, što je – tu je. Dijagnoza je ipak bila za putne troškove. Zato ja lijepo pristojno pitam jučer. I kaže mi teta dotkorica da pričekam još malo. Jer joj je kontrolor umaški vratio prošli tjedan tri putna naloga, i to baš od kemoterapije u Zagrebu. Ne znam tko tu koga, al znam da su žene u Klinici donosile iz raznijeh krajeva Hrvatske putne naloge za potvrditi. Zašto mi iz Umaga ne možemo dobiti nofce a ostale žeme mogu?! A mogu dobiti lovu i za pratitelja. Pak ću pričekati do slijedeće kemoterapije. Do tad će se valjda dogovoriti doktorica, kontrolor i HZZO. A ja mogu tražiti i unatrag. I budem, baš.

Pitala me doktorica hoću li tražit bolovanje. Viš, viš. Sad moram pogledati koje razdoblje plaća HZZO. Zašto mi ne bi i to bilo plaćeno? Baš ću se raspitati.

Sutra ujutro putujem u Zagreb. Planirala sam si bar jednu blogersku kavicu isto popodne. A u petak će mi praviti društvo Jane Bond, ahaaa! Dragu otkačenu ženu čitam već mjesecima, ponekad se i čujemo prek mobitela. Sad je vrijeme i da se suočimo. Unaprijed se radujem tom upoznavanju, sigurna da će se potvrditi već znana teorija kako su blogerski susreti srdačni i nalik na druženja dugogodišnjih prijatelja.

Čeka me još izbor vlasulje, u Vinogradskoj. Ako uopće uspijem potvrditi doznaku. Išla sam danas potvrditi, kaže žema iza stakla da trebam pečate od Klinike . Imam samo od doktora. Al, neviđeno dobra gospoja, virnula u neke svoje papire pa našla da mi doznaku može pečatirati i općepraktična doktorica. Tako da sam danas opet bila u Domu zdravlja. I dobila TRI pečata i potpisa doktorice . Valjda će biti dovoljno. Ako pak ne bude neke odgovarajuće perike u Vinogradskoj, neću je ni uzimati. Otići ću u Novu Ves, i tamo ih imaju i imaju ugovor s HZZO.

Tijekom petka dragi dolazi po mene. I moju kumu. Pa ćemo se svi lijepo družiti dva dana u Umagu, kad već nismo za vrijeme trajanja Festivala tartufa, kako smo prije planirali. Ne damo se, ako se neki planovi za zajednički provod izjalove, mi si sami stvorimo priliku poslije.

Sve vas, mili moji, pozdravljam! U petak će osvanuti novi post, nevezan uz bolnicu. Pa nije bolnica sav moj svijet! Samo da nađem neku sliku za feštu...

Dlake me napuštaju. Postajem ćosava. Bar neću morati depilirati noge nekoliko mjeseci. I pazuhe. Probala sam par puta obrijati lijevi pazuh, al nisam uspjela baš najbolje. Previše mi je osjetljiv, onak na granici bolnog. Ma, ne boli al se sva naježim... Malo me iznenadilo to rano ćelavljenje. Rekoše mi – za tri tjedna. A tek u petak su mi ta tri tjedna. I druga kemoterapija. No, to je očito vrlo individualno. Najvažnije mi je da je fešta mlađe kćeri prošla a da sam imala još svu kosu.

Od danas sam u novom ruhu. Imam kapicu na glavi. Kačket, crni samtasti. Imam još jedan, bijeli s crnim i roza crticama. I jednu maramu. Uspjela sam si neki dan okomotati oko glave tu tkaninu, čak sam i zadovoljna učinkom. Još ću si jednu maramu nabaviti i dosta. Neću pretjerivati, proljeće će brzo - nova trava, novo lišće i moja nova kosa. Plava, uskoro pa bivše-plava, sjetih se da bi mi mogle i obrve otpasti. I one su dlake, jelda?! Tko zna, možda budu otpale, a možda mi i ostanu... možda se neće previše primijetiti ispod kačketa i naočala.

...U subotu je naša starija Potočnica imala prvi nastup s mažoretkinjama-seniorkama.



Malo se izgubila u prevelikom sakou uniforme, nogice su plesale u broj prevelikim čizmama ali je nastup zato bio zadovoljavajući. Pozvane su bile u Finidu, za Martinje.


Malo promatrača, ali njima sasvim dovoljno za početak. Koreografije su nove za nekoliko djevojaka koje su promijenile grupe, napredovale. Žao mi je što nisam gledala, ali je zato tajo otišao uslikati. I uspio je doći kući prije početka fešte.

Rođendanski party je prošao super.



Djevojčice su se lijepo naigrale. Curkama smo ponudili grickalice i sokove, naručili halo-pizzu i na kraju poslužili tortu. Torta bijaše fina i lagana. Jedan dio večeri su nama odraslima društvo pravili prijatelji. Pojelo se, popilo i pričalo. Nastojala sam o bolesti, bolnici i popratnim pojavama što manje pričati. Iako ljudi neke detalje žele znati. Ipak prijatelja možeš pitati i neke stvari koje se nekog drugog ne usudiš. Društvo se razišlo prije završetka Plesa sa zvijezdama. Brzo smo počistili stan (blaženi papirnati tanjuri i plastične vilice i čaše za djecu...) i malo sjeli pred TV. I uz glazbu i smijeh isplanirali nedjelju.

Srećom, vrijeme nam je bilo naklonjeno ter smo uspjeli u raspored uvaliti i Trst. Još sam uspjela i tržiti! Kupila si crni kačket kojeg sad ponosito nosam naokolo. I nađoh čizme! Nisu Paciotti - kao ove:


nego iz Pittarella al su baš takve kakve sam željela – crne, do koljena i niske pete. Cijene čizama kreću se od 50 do 150 eura (moje su 60). U Pittarellu i Bati. I iza Nove godine će te iste čizme pojeftiniti na bezobraznih 30 – 90 €. I sad vi meni recite da kupujem ovdje, ne daj blože u Zagrebu. Nema šamse...

Nedjelja završila opet u društvu. Valjalo je dotući kulena i pršuta , a i tortu potamanit. I proletio vikend, čudo jedno.

Nedjeljno prijepodne, sunčano i ugodno toplo. Gužva ne pretjerana, mnoštvo roditelja s malom djecom, puno starijih dama i gospode, poprilično pasa patuljasta (ne)rasta - to je sad očito hit.

Mjesto radnje – Trst. Dva spojena šatora, natkriveni bazenčić s vodoskocima, nešto cvijeća, puno svjetla a još više čokolade.




Povod – Mittelciok, festival čokolade. Mirise ne mogu prenijeti ovim putem, nažalost. Ostaju samo sličice pa vam na ovaj način pričam priču o čokoladi.


Majstor čokoladni kipar. Strugotine čokolade slobodno se mogu isprobati:



Slatki ukrasi i neobični oblici:



Praline, mjerica od 100 g po cijeni od 3.5 do 6 €:







Klasika:



Sacher tortice:


Tekuća čokolada, ova je 2 €:


Ugodnih sat vremena šetnje, upijanja boja, mirisa i arome. Ljubazni prodavači, neobični oblici, visoke cijene - al kad je bal, nek je maskenbal. Curke su skromne, zaželjele samo dvije mjerice ukusnih pralina i tekuću čokoladu. Usput su počopale strugotine čokolade koje su bile na raspolaganju posjetiteljima na nekim štandovima. Balone ovaj put nismo uzeli, ipak smo preveliki, jel...

Malkoc sličica s muževog puta u Cavtat i Dubrovnik.


Pogled iz hotela:


Šetnja po Gradu:


Dubrovačka maca:


Otkud ovo? A čuvali ih dugačkim vatrenim oružjem...



Želim vam ugodan vikend!

Baš sam neka balava. Jučer popodne mi se digla temperatura. Kak mi je normalna tjelesna 35.6°C, izmjerenih 37.4 bilo je previše. Ter me direktor ostavio doma pa nisam radila popodne. Suknula si Coldrex. Moram biti zdrava.

Danas sam bolje, radim. Iako imam osjećaj da nema žive duše u ovom gradu. Pogotovo popodne. Počinje sve ranije opadati mrak. A po mraku valjda ljudi ne vole prešetavati gradom, naročito ovim mojim dijelom.

Mrvica zahvaljuje na čestitkama. Ispunjena joj je i glazbena želja kod omiljene tete radijske voditeljice. Cijela Istra čula je da Potočnica slavi rođendan. Hvala, Serafina! Da si samo vidjela i čula to uzbuđenje i radost mog djeteta! Ne gine ti čvrrrsti zagrljaj kad se vidimo slijedeći put. A i od mene, mila. Dragi blogeri, ja vam imam poseban tretman u eteru, znate?! Kad mi Serafina uputi pozdrav i još pusti Gibonnija (pogotovo "Nepobjedivu")... srce mi je prepuno!

Pronađoh danas na internetu da se ovaj vikend u Trstu odvija tradicionalna fešta od čokolade, Mittelciock. A vikend nam je baš nakrcan. Sutra starija Potočnica ima probu mažoretkinja za subotnji nastup povodom Martinja. Subota je rezervirana za rođendansku feštu, a u nedjelju popodne dolaze nam prijatelji na ostatke kulena, francuske salate i torte. A tak bi rada išli pomirisati i isprobati tršćansku čokoladu...

Sretan rođendan, srećo mamina!



Moja Mrvica danas navršava devet godina. Moj mali anđeo, glumica mamina, plesačica, brbljavica, maza, priljepak. I inače se voli maziti ali ovih posljednjih mjeseci imam osjećaj da je to priljubljivanje i ljubljenje i grljenje s njene strane malo češće. A zna, špiculja jedna, tako lijepo oblikovati u riječi sve svoje osjećaje. I onda mi priča kako me obožava, kako ne bi mogla bez mene živjeti, kako sam najbolja mama na svijetu, kako sam divna, duhovita, blaga, draga. Baci me u takav sentiš da mi na oči grunu suze...

Još je uvijek bubana, jutros je poljupce i čestitke primila u krevetu. Uvalismo joj antibiotik i strovalila se natrag na jastuk. Pih, kakav je to rođendan... Do sutra će valjda prestati i temperaturica pa će dijete otići u školicu i počastiti društvo u razredu. Danas će se ići naručiti torta za subotnju feštu. Ove godine će pozvati nešto manje prijateljica. Da ne bude praznog hoda na proslavi. Pozvat ćemo društvo na zabavu od 16 do 20 h, mislim da im je sasvim dosta tih par sati. Nek uživaju djeca.

Starija će se seka sigurno izolirati s knjigom ili laptopom u nekom dijelu stana, jer je njoj društvo premlado. Tajo i ja ćemo pozvati jedan bračni par čije dijete dolazi na feštu pa ćemo imati s kim popričati. I svi sretni i zadovoljni.

Djeca rastu...

Mlađa Potočnica mi je doma. Jučer ju je tajo odveo kod pedijatre, doktorica ju je pregledala, poslušala plućica i odredila terapiju. Antibiotik, sprej za nos, puno tekućine i mandarina. Sinusi. Kad prestane temperatura, može ići u školicu. Hrpa djece je virozna, balava, hripava, staklenih pogleda... ništa čudno obzirom na vrijeme. Dva dana vrućine do 20°C pa onda jedno jutro temperatura 9° a dnevna 13°, i onda nakon par dana opet jugo, vlaga i nezdravo toplo.

Bila sam jučer kod razrednica, popričala s njima. Ocjene nisam gledala. Znamo ih sve. Svaki dan nakon škole obje curke ispričaju kako je bilo na nastavi i kakve su ocjene zaradile. No, svejedno su učiteljice prokomentirale Potočnice. Ponosita majka narasla je par centimetara nakon svih pohvala koje je čula, hihihihi. Učiteljica mlađe Potočnice ispričala mi je da je dijete spomenulo pred razredom kako joj je mama rezana po cici i ispod ruke i da je doma baka plakala cijeli dan. Kad ju je učiteljica pitala da li se mama vratila, ova je odvratila da je i da su sad svi opet sretni. Nije se usudila učiteljica ništa dalje pitati niti Mrvicu a niti njenog taju kad ga je nakon toga srela. Razumijem takvu reakciju, ljudi često ne znaju da li će nekoga povrijediti takvim ispitivanjem... Rekoh i jednoj i drugoj razrednici da ne očekujem neke posebne reakcije kod svoje djece ali sam ih zamolila za povratnu informaciju ukoliko primijete možebitne promjene u ponašanju.

E, pričala sam vam da mi je boravak u Sisku bio sadržajan i ponešto šokovit. Zašto šokovit? Pa, mili moji, bila sam pozvana na ručak kod svekra i svekrve!!! Djeca su se čudom čudila kad sam sjela s njima u auto i krenula na ručak. Inače idu same s tajom na takve susrete s povodom. Nisam se previše opterećivala očekivanjima kak će ispasti zajedničko druženje nakon tri-četiri-pet godina koliko se starci dure na mene i odbijaju kontakt. A ispalo je sasma normalno, kao da i nije bilo te vremenske crne rupe. Ušli u stan, ižljubili se do pasa, popili aperitiv, uto došla i šogorica (ni s njom nisam bila u odnošajima, hihihihi), i s njom se normalno pozdravila. Starci su većinu vremena prije ručka proveli u kuhinji, mađijajući oko hrane. I sjeli mi tako ležerno za stol, i pojeli sve u slast. I onda je svekar poveo priču o operaciji, pitao kako sam sad, što me još čeka. Inače je on preispitao sve u vezi tumora dojke nekolicinu svojih prijatelja doktora u sisačkoj bolnici pa je dosta toga saznao. I nije da nije, zvao je mog muža svakodnevno i raspitivao se i za operaciju i za kemoterapiju i nekoliko puta me pozdravio prek sina svoga. I tak. Obnovili se prekinuti odnosi, ponašali smo se kao da nikad nismo imali nesuglasica...

Moja nas je mama ugostila standardno gostoljubivo. Čim je osjetila da je na svom terenu, zaboravila i na visoki i niski tlak. Opasala oko struka kuhinjsku pregaču (fertun, jel), spekla kolačiće, stalno nas nutkala slasticama i voćem, provjeravala jesmo li med jeli. Ispratila nas je u subotu i ostala sama sa sobom i svojim mislima. Nek se sad oporavi nakon svih šokova.

Vratili smo se iz Siska u subotu. Ukupni dojam boravka u rodnom mi gradu (a bilo je i sadržajno i pozitivno šokovito) pokvarila je bolest mlađe Potočnice. Na same Sisvete počela je hripati. Bez temperature. Odlučili smo ići na put. Tijekom vožnje (kroz Sloveniju, of skroz) sve je bilo u redu. Auto je odolijevao orkanskim naletima bure, a kad smo se dokopali Postojne, vjetar se smirio. Vrijeme prekrasno, sunčano. Negdje pred Zagrebom oblaci zakloniše sunce, i tako je ostalo do kraja dana. U Sisku su nas s ručkom dočekali moja sestra i šogor. Otišli smo do groblja, pomolili se za mog taju i tetka i sve ostale koji počivaju u miru. Kako to obično biva, u šetnji među alejama sreli nekoliko poznatih, rodbine i prijatelja.

Popodne su tajo i njegove princeze otišli u posjetu baki i didi. Na povratku mlađa pišulja zakurila. Na sreću da postoje dežurne ljekarne. Nismo sa sobom bili ponijeli niti tabletice za temperaturu niti kapi za nos pa je tajo otišao u nabavku. I onda još jednom sjeo u auto i obišao tetu koja mu je uvalila tablete i kapi za odrasle, iako joj je rekao da mu trebaju za dijete. Nije ga razumjela. Valjda se zablejala u njega, kad je tako šarmantan i lijep…

U petak je sve bilo u redu sa zdravljem, a u subotu, nakon što smo stigli u Umag, opet temperatura Mrvice otišla u visine. Jučer normalno, jutros povišena temperatura. Pa smo lijepo moj mlađi anđeo i ja jutros otišle do pedijatre. I poljubile vrata. Iako ponedjeljkom radi ujutro, danas je gospoja odlučila raditi popodne. Tako smo se nas dvije vratile. Ja otišla malo do radnje. Da zaradim koju kunu. I jesam. JEDNU. Jedna po jedna…

Popodne se prvo spremam do škole. Dan je otvorenih vrata, što će reći da su danas svi razrednici i učitelji na raspolaganju roditeljima u popodnevnim satima. Idem popričati s razrednicama, upoznati ih sa situacijom kod kuće, zamoliti da imaju razumijevanja ukoliko bude kakvih promjena u ponašanju naše djece. Nikad se ne zna, može se netko rugati našoj djeci kad čuju (a čut će se, kad-tad) da sam bila bolesna ili da sam ćelava…

A da se priča širi, ništa čudno. Moja mati je srela par poznatih ljudi tu po Umagu. I riječ po riječ pa što radi ovdje (a njoj teško palo…), pa kćer joj je znate bolesna, pa imala je tumor… Nemojte me krivo shvatiti, ne optužujem mamu svoju, ali stičem dojam da su joj bolesti i smrti daleko najvažnije teme u posljednje vrijeme. Neću griješiti dušu i reći da želi izazvati sućut pričajući o meni, ali me jednostavno zasmetalo… U Sisku sad hrpa ljudi zna za moju boljku. Većinom rodbina, i mamino društvo Lako ćemo… Sve moje prijateljice i neke umaške poznanice znaju da sam bila na operaciji. Toliko koliko sam mislila da je dovoljno, rekla sam im. Tko me pitao, odgovorila sam. Ali sad više ne hodam sporije, držim se uspravno, mogu lijevom rukom micati sve više i bolje, kad me vidite na cesti ne možete zamijetiti da se bilo što promijenilo kod mene. Čak me više nije strah prolaziti pored grupe ljudi. Jedino se malo uzmaknem, da baš ne izazivam da me netko blebne u cicu.

Vratio mi se osjećaj okusa. Ovih dana sam imala nekakav metalni okus u ustima. Čak je i moj omiljeni zeleni čaj bio bljakast. I sad ga više ne šmekam kao prije.

Kad sam primila prvu bočicu prek infuzije, onu koja je u sebi sadržavala sredstvo protiv mučnine, osjetih odmah u nosu promjenu. Kao da su mi se probudili svi mirisni pupoljci (kako li se već zovu). To je potrajalo neko vrijeme ali je prestalo isti dan.

Popila sam ovih dana nekoliko tableta protiv mučnine. Bio je to više osjećaj težine u želucu. Nekoliko noći i rijetko preko dana. Obzirom da su me u bolnici opskrbili tabletama i čepićima, popila sam si tablete. Čemu se patiti… No, sad je to iza mene. Ako će i svaki slijedeći put biti istih takvih nuspojava, ha, Bože moj, sve je to za ljude…